2013
Postoje milioni ljudi širom planete koji su iskonski obožavatelji filmova Pitera Džeksona iz serijala “Gospodar prstenova”, a u ovom delu oni su dobili verovatno tačno ono što su želeli.
Ukratko – dodatna tri sata koji se nastavljaju na prethodni serijal, uz obećanje da im stiže novih šest sati u naredne dve godine. Ostatak nas dobio je veoma dugo delo, produženo potpuno van potrebe, osim one da se u film uguraju mnoge druge činjenice iz sveta koji je napravio Tolkin. Međutim, sve manje je bitno šta je britanski pisac stvarao, a sve više kako će tim autora sa Novog Zelanda predstaviti to na velikom platnu.
Na svakom planu, “Hobit” je film koji zvuči i izgleda identično kao starija braća i sestre – iste likove glume isti glumci, muzika je identična, kadrovi i pokreti kamere takođe (recimo, bitka u kojoj je Torin Hrastoštit dobio svoje ime koristi sve cake koje smo videli u prologu prvog filma “Družina prstenova”), kao i celokupna atmosfera (doduše, ovo mi najmanje smeta). Jasno, Piter Džekson nije mogao da pravi psihološku dramu od ovog filma, ali isto tako nije morao da preslika svoja prethodna dela – jeste da je to lakše, i da su producenti to svesrdno pozdravili, ali za sve nas koje zanimaju filmovi u globalu, a ne da li ćemo videti Gandalfa, Sarumana, Galadrijelu i Elronda u istoj sceni, ovo delo jednostavno ne daje nešto novo (naravno, ne znamo kako film izgleda u 48FPS rezoluciji koju naši distributeri nisu kupili), što nije baš lep potez od Džeksona koji definitivno zna da pravi mnogo bolje filmove.
Takođe, na žalost, ovo prilično bezobrazno nije ni delo za malu decu, jer traje tako dugo, uključuje mnogo niti priče i ima još karakteristika koje će ga učiniti negledljivim za one mlađe od 8 godina, a koji definitivno neće ceniti gore spomenuti strateški razgovor i mnoge reference Gandalfa i ekipe. Jedini deo tri sata gledanja koji mi se javlja u sećanju kao segment koji me je zainteresovao jeste razgovor Bilba i Goluma, pre svega zbog fantastičnog Endija Šerkisa koji tumači prvog nalazača prstena.
Uprkos tome, ovo delo je prilika da se neke nove generacije zainteresuju za Tolkinovo stvaralaštvo, i nadam se, uspeju da kanališu to interesovanje do samih knjiga, umesto da stanu na produženim DVD verzijama prethodne trilogije. Kao film koji gledam nezavisno od toga, ovde ne vidim ništa na šta bi Džekson mogao da bude ponosan za nekoliko decenija, osim da je zaradio veliku količinu novca i primorao ljude koji nemaju veze sa fantastikom da satima sede u bioskopu gledajući avanture čarobnjaka, hobita i gomile patuljaka.
Pitanje odgovornosti za sopstveni život i odluke, kao i karmičko napredovanje jesu teme ovog filma, ali, zanimljivo, veoma malo utiču na celokupan utisak o samom delu.
Novo ostvarenje Riana Džonsona, neverovatno talentovanog režisera, zaista se trudi protrese staru priču o vremenskim putnicima. A upotrebljava najlakši mogući način za to – ignoriše većinu problematičnih tačaka.
U poslednjih nekoliko godina, sve više i više cenim filmove koji odlučuju da svoje priče smeste u 90 minuta. Opravdati sedenje u bioskopu koje prelazi dva sata nije ni malo jednostavno, i zahteva više elemenata koji su odlični.


